zajedno smo se vozile...
danu minute krale...
grijala si me u hladnoci...svojim toplim motorom u zadnjim redovima svog okrilja...
i kad je sunce peklo, ti si uvijek imala dovoljno prozora da ublazis nesnosljivu vrucinu i sparinu...
kad bih se spustala niz nizbrdicu, ostavljajuci iza sebe prugu i vlak, trazeci pogledom tebe...
uvijek sam se nadala da me cekas...
i onda te ugledam!
onaj svijetleci broj 2!
srce mi radosno zatreperi, korakom uzurbanim pojurim prema tebi...
ah, kad se samo prisjetim tih dana...kada bih spominjala siru i uzu obitelj prometovim vozacima,
jer je okrilje moje duje otislo s drugima...
i onda trpim nevoljko raspolozenje nacionalisticki nastrojene trogirske triessedme.
i onda jednog dana, spustajuci se istom nizbrdicom, primjetila sam promjenu...
zadrhtala sam, ali ne od uzbudjenja...
gdje je onaj dobro znani skin broja??
ne.
tamo je ponosno stajala tamno-plava frisko opiturana ...da ne kazem sta.
rasirila se drolja po parkingu ko djubre u prolice.
krocim u nju sa strepnjom...
rasirila sva vrata, samo bi da ulaze u nju.
mercedesova sponzorusa.
hladna...
bez osjecaja i topline koju si ti mala, prijateljice moja stara...
uvijek cu te se sjecati...
jer zamijenili su te losijom. zbogom prijateljice najdraza, zbogom!!!
|