Jedina blogerica kojoj blog cita cak i rodjena majka
četvrtak, 05.03.2009.
Svrha bloga
|
Ovaj post pisem (koliko-toliko) gramaticki ispravno da bi zvucao sto ozbiljnije. @Abstina;ne zelim da ga shvatis kao kritiku, samo bih voljela iznijeti svoje misljenje. Oni koji se nadju uvrijedjeni, unaprijed se ispricavam, ali isto tako navodim da istina boli.Dakle ovako... Svi smo mi ljudi, individue, krase nas razlicite vrline, muce nas razlicite mane, misljenja nam se ispreplicu, kontriraju, poklapaju itd; da ne nabrajam dalje, svjesni smo (nadam se) koliko je 6 milijardi ljudi u svijetu medjusobno razlicito. Samim time, koliko je tesko biti originalan, smisliti nesto novo. Sama originalnost zapravo se svodi na "ko ce prije". Svi mi kad-tad dodjemo do odredjene ideje, odnosno zakljucka, samo je pitanje koga ce iskustvo natjerati da u odredjene svrhe prije (ili kasnije) progovori prvi. Utrka u napretku civilizacije izrodila je mnoge izume. Konkretno, vezat cu se za Internet. Internet, odnosno medjumrezje, povezalo je svijet u velikim razmjerima. Nesto sto se prije pedeset godina prozivalo znanstvenom fantastikom, danas je dio stvarnosti usko vezan uz zivot pojedinca. Koliko god stvari je Internet olaksao utoliko je donio sa sobom i mnogo nedostataka. Jedan od njih je vrlo bitan za psihicki razvoj u socijalnom smislu. Sjecam se svog djetinjstva i usporedjujuci ga s djetinjstvom mog rodjaka (trenutno ide u cetvrti razred osnovne skole) mogu zakljuciti da se bitno razlikuju. O usporedbi s djetinjstvom moje majke necu niti govoriti. Nekoc se po pomoc iz domace zadace odlazilo kod prijatelja iz razreda, danas se poseze za "svemogucim" googlom i wikipedijom. Nekoc sam zvala prijateljicu da dodje kod mene da slazemo Lego kockice, danas ce navedeni rodjak upaliti Lego igricu na racunalu (ili Playstationu) i sjediti pred ekranom ona tri sata koja bih ja provela u turskom polozaju, pod prirodnim svjetlom, na sarenom tepihu svoje sobe. Koliko se moze socijalno razviti dijete koje od svojih osam sati slobodnog vremena sest provede pred ekranom? Sam razgovor s njim pokazuje mi koliko se zapravo tesko izrazava. U nedostatku bilo rijeci, bilo ideja, neka misljena ne zna pokazati drugacije nego kroz provokaciju i mahanje rukama. Odmaknut cu se sada od njegovog uzrasta, on mi je sluzio samo kao primjer radi odredjene usporedbe koju su zasad svi shvatili ako su pazljivo citali. Za iduci primjer uzimam MSN. MSN je messinger, program namijenjem za komunikaciju dvoje ili vise ljudi koji su medjusobno fizicki odvojeni. Koliko ste puta bili u situaciji da se nadjete pred osobom, gledate ju u oci i zelite joj nesto reci, a rijeci ne izlaze? Strah od reakcije? Pokusajte to isto reci preko MSN-a. Necete niti osjetiti da ste joj se povjerili. Kome ste se povjerili? Niste se povjerili toj osobi. Povjerili ste se racunalu. Niste to izrekli. Napisali ste to. Te rijeci nisu izasle iz vasih usta niti su dosle do usiju te osobe. Ubacili ste slova u racunalo koje ih je prevelo u kombinaciju nula i jedinica i to ste poslali osobi kojoj toboze vjerujete. Sad kad sam uvela ono sto sam htjela, povezat cu to s blogom. Blog je hipertekstualna aplikacija na Internetu s grafickim suceljem zbog pojednostavljivanja uporabe. Sam smisao bloga na samom pocetku bio je upravo ono sto sam maloprije navela. Da rijeci i misli koje se bojimo reci unesemo preko tipkovnice i tako si olaksamo dusu. Sto dobijamo zauzvrat? Osjecaj da smo se povjerili nekome/necemu? Olaksanu savjest? Nismo mi, dragi moji citatelji, dobili nista. Dobili smo veliku hrpu nula i jedinica koju smo poslali u svijet i koja je trenutacno postala dostupna apsolutno svima koji imaju pristup Internetu. "blog je dnevnik" - da, ali dnevnik nije blog, zar ne? Dnevik je nesto za sto zna jedna jedina osoba; ona koja ga je napisala. Koliko osoba zna za post na blogu? Da bi rijec "blog" i "dnevik" bile ekvivalentne, moramo moci povezati blog s dnevnikom i dnevnik s blogom, dakle obostrano. Je li to moguce? Nije. Zasto je toliko tesko pozvati prijatelja da sjedne pored tebe i saslusa te? Moze li jedno tipkanje po plastici zamijeniti topli prijateljski zagrljaj? Moze li ti blog obrisati suzu kad te ponesu emocije? Sve su to retoricka pitanja. Ako i nisu, odgovori su trivijalni. Samo cu jos dodati da mi blog ne sluzi opisanim situacijama. Blog mi sluzi da potrosim vrijeme prije nego odem na veceru, na bus ili dok mi prijateljica ne dodje na popodnevnu kavu. U krajnjem slucaju, blog mi sluzi da se zabavim i da pokusam prenijeti svoje pozitivno raspolozenje svima onima koji pronadju vremena da ga procitaju. Svi oni kojima je blog jedino mjesto gdje se osjecaju saslusani preporucam da sto prije potraze pomoc u stvarnom svijetu, jer jednom kad te virtualnost uvuce u svoj krug, jako je tesko iz njega izaci. |
- 21:03 - Komentari (4) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 23.02.2009.
?
|
Govorila mi je moja draga profa kroz srednju skolu da kad ne znam o cemu cu pisat u zadacnici da samo pocnem i da ce rijeci dolazit same... ima valjda i u tome nesto istine. iako mislim da to pali kod pametnijih ljudi... ono, das prst, uzme ti ruku... das rijec, dobijes tekst. budes dobra, pojedes govno. u svakom slucaju, ne bas fer razmjena. nekako me to prati u zadnje vrijeme... sve se nadam da su to samo faze. al kad se zareda 8673489782 faza, u biti ti dodje iz guzice u glavu, da ne samo da nije faza nego je cili jebeni film. i usisa te i vrti te u sebi. vrti ko na pokvarenoj traci. bice da mi je socijalna inteligencija na nivou 4-godisnjeg diteta. jebu me medjuljudski odnosi. evo najbanalnijeg primjera; volim cut tudja misljenja. razmislit o njima. i naravno da cu ih prihvatit ako mi pasu, ako su bila popracena dobrim argumentima. pa ljudi smo, to se zove komunikacija. izmjene. prilagodjavanje. i sta dobijem? da mi ljudi govore da nemam svoj stav  pa jebote ko tu koga prca?? a da ne slusam, onda bi bilo da sam egotriper koji ne postuje tudja misljenja. kako god okrenes,  . uza sve to mi se vuku milijun i jedno pitanje "zasto?" al mi ih se ne da nabrajat jer samu sebe podsjecam na teenagerku koja u 1.srednje ide razglabat o gladi u Africi i ratu u Iraku i, naravno, kako bi bilo strasno lijepo da je mir u svijetu i da se svi volimo i postujemo. to i je valjda problem, pocela sam izlazit iz tog idealizma da neko nesto moze promijenit u svijetu. ma moze djavla crnoga... nema promjene u svijetu dok si mi ne promjenimo genetski kod. naravno, i to je relativno. "ko je lud, ko normalan"...vjecno pitanje. ko kokos i jaje. sta je prije nastalo? jesu li ljudi bili normalni pa popizdili, ili su oduvik bili ludi al se sad tu i tamo omakne nekakva mutacija gena pa ispade iz maternice stagod vrijedno hvale. a mozda su u sumi? i sarme polete? |
- 18:55 - Komentari (4) - Isprintaj - #
četvrtak, 15.01.2009.
Obavijest roditeljima
|
Draga moja jedinice, nasljednice, srečice...šta bih ti mogla poželjeti u Novoj? Šta se uopće može poželjeti nekome koga voliš više od sebe? Mozak jednostavno bloka od pokušaja. Moraš resetirati...pa onda opet pokušaš smisliti...onda opet bloka! Samo želim da nastaviš tako pametno i smireno putovati kroz život. Da grabiš od života svu ljepotu koju ti može pružiti, da uživaš u svakom trenutku svoje mladosti, da voliš i budeš voljena, zapravo, obrnimo...da budeš voljena i da voliš! Kad bih bila sposobna staviti te pod stakleno zvono sreće i zaštiti te od ma i mrvice tuge, učinila bih to. Ali nisam! Jebiga! Evo ovako... bila sam vrlo zaposlena i zauzeta oko Nove godine (igranjem igrica na internetu), a kasnije sam i gripu uzela pod svoje okrilje pa opet nisam imala ni snage ni volje sjedat za kompjuter. Uglavom, nisam vidjela ovaj komentar do danas. I nisam odolila da ne napisem post. dakle, roditelji nasi svakidasnji. Mi vas volimo. Stvarno vas volimo. Ali ovakve stvari (apeliram na gore obojani izvadak iz komentara) nemojte pokusavat ni kod kuce, jer cete nam kad tad doc na naplatu. Mozda bi vama bilo super kad bi vam mi nabasali dok ste negdi vanka i rasplakali se od srece i njeznosti i pred cilim kaficem (restoranom) poceli objasnjavat koliko vas volimo i koliko nam puno znacite, uz pokoji kvazi dubokoumni komentar ... sveskupa, da oci i usi cijelog mjesta radnje budu uprte u vas. Ne kazem da ja je to nesto previse lose, ali nema potrebe da nam beskrajnu ljubav izjavljujete pred prijateljima, poznanicima, na javnim mjestima, u kaficima, u kinima, na planini, .... etc. Ostavite to za 4 oka, bit ce ugodnije i nama i vama  Ja svoju ljubav izjavljujem na ovaj nacin.. potrudila sam se napisat post pomocu tipkovnice kojoj sam nekidan usisala par slova, pa je ovih nekoliko recenica meni oduzelo jedno pola sata dragocjenog vremena koje bi ( u nekim boljim uvjetima ) potrosila na igrice na playtoyu. Nadam se da doticna zna to cijenit.. i naravno, u znak isprike ocekujem novu tipkovnicu. do pisanja   |
- 16:31 - Komentari (10) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
 Ivana Plemenita V. (AVE MUA!!)  Moja Najmilija Prijateljica koja me uvijek slusa dok pricam, Kaya Plemenita V.  Moj Najdrazi Model, Ivana Plemenita T. 
|